Berislav Blagojević: SUSRET


“U to vrijeme smo već bili dobro izdresirani da i u pola noći, u mraku i gotovo na njuh, prepoznamo „naše“ od „njihovih“”, kaže Berislav Blagojević u priči SUSRET opisujući kako dečak vidi policu sa knjigama u pustoj biblioteci. Ko usred rata dolazi na to mesto i susreće se sa zbunjenom decom?

SUSRET

Moglo je to biti jednog proljeća. Možda je to bilo i jedne od onih gladnih zima, nisam siguran. Pamtim da su ljudi u to vrijeme još uvijek sa zebnjom čučali oko tranzistora priključenog na akumulator, očekujući najnovije izvještaje sa ratišta. Bio je to običan dan: iskrzana mladost je u dokolici tumarala školskim hodnicima, profesori odsutnih pogleda bili su tek izblijedjele aveti autoriteta, a blago retardirani domar je pozivao na nastavu mahnito udarajući u metalni predmet nalik na sač. Hodnici bi uskoro odavali samo šum, tih poput onog koji daje školjka prislonjena na uvo.

Nakon uvodnih minuta komešanja profesor je prozvao desetak prezimena, među kojima se našlo i moje. Pomislio sam da ćemo iznova detaljno prežvakavati opise sela u Ani Karenjinoj, ili nešto slično. Kada je profesor svečanim tonom objavio da mi, prozvani, idemo u gradsku biblioteku da se upoznamo sa jednim književnikom, učionicom su zamirisali tajac i nevjerica. Kolutanja očima, namrgođeni pogledi i nejasno gunđanje koji su uslijedili su mi jasno dali do znanja da sam, uz profesora naravno, jedini obradovan ovom posjetom. Da budemo načisto, nisam bio ni najbolji đak, vjerovatno ni najbistriji u razredu, ali sam volio čitati. Osim toga, ovaj nenadani izlet bi me oslobodio nastave do kraja dana, a takav poklon se nije smio protraćiti. Čudan poklon, pomislih, nema šta. Koji pisac? Kakva književnost u ovom izgaravljenom i izrešetanom crvotočnom stolu čije noge samo što nisu poklekle? Zar uopšte postoji išta osim rata i koliko čovjek mora biti lud da dođe u ovaj haos sa knjigom u ruci a ne sa puškom? Odmahnuo sam glavom i pokupio svoje stvari.

Vazduh je u gradskoj biblioteci bio poseban. Vlaga koja je izbijala iz zidova miješala se sa mirisom požutjelih stranica knjiga koje su se naizgled bez ikakvog reda klackale na sklepanim policama. Iznad vrata, odakle nam se do prije nekoliko ljeta mistično poput Mona Lize osmjehivao drug Tito, visila je slika Branka Ćopića. Branko je imao ozbiljan izraz lica, kao da je kudio bibliotekara koji ga je prikucao na memljiv zid da visi ovako ispresavijan i bez rama. Nije znao da ga bibiliotekar namjerno nije želio stavljati u bilo kakve okove ili okvire. Sjećam se da su pažljivo odabrane najbolje školske stolice, one presvučene prljavo-sivom tkaninom, i da su uredno poredane u krug. Iako je sve mirisalo na ishabanost, izmorenost i oskudicu, osjećao sam neku čudnu svečanost u tom skromnom ambijentu. Sjeli smo. I dok su ostali nervozno cupkali i osvrtali se preko koščatih ramena, ja sam sjedio mirno i gledao u izlizane korice u vidokrugu. Ruska književnost, pa malo dalje engleska književnost, a sa boka napada ogroman broj naslova domaće književnosti. Na toj gorostasnoj skalameriji od poda do plafona redaju se Andrić, Crnjanski, Šćepanović, Bulatović, Ćopić, pa Krleža, Ujević, Dizdar, Prešern…

U to vrijeme smo već bili dobro izdresirani da i u pola noći, u mraku i gotovo na njuh, prepoznamo „naše“ od „njihovih“. Možda su baš zbunjujući signali koje je emitovala stalaža domaće književnosti bili razlog Brankovog mrgođenja? Sumnjam. Činilo se da se svi oni, i Ćopić i Crnjanski i Krleža dobro slažu. Istina, Krleža i društvo su bili na dnu, nekako zaklonjeni od pogleda i prašnjaviji od, recimo, jednog Andrića.

A onda su zaškripala vrata. Da li zbog toga što sam sjedio ili zbog toga što je bio vrlo mršav, ali čovjek koji je upravo ušao kroz vrata mi se učinio neizmjerno visok. Bio je sijed, upalih obraza i koščatih ramena blago povijenih prema naprijed. U jednom trenutku, dok je stajao nekako nakošen u poluprofilu, neodoljivo me podsjetio na Ostoju, mog djeda po majci. Već u sljedećem trenu, međutim, ponovo je to bio on – uglađen, obrijan stariji gospodin u sakou, koji se na neki grandiozan ali nikako nadmen način razlikovao od drugih, mahom umornih i neuglednih lokalnih muškaraca. Sjedeći skamenjen, gledao sam u njegove ruke koje su bile u ravnini mojih očiju. Bile su duge i tanke, a šake u kojima je držao nekoliko knjiga su bile kvrgave ali lijepe i, činilo mi se, barem dvadeset godina mlađe od ostatka tijela. Naš profesor ga je predstavio, a on se blago naklonio kao da smo mi neki veoma važan auditorijum.

Zbog graje koja je još uvijek trajala nisam čuo njegovo ime. Nakon što je sjeo, rekao je da potiče iz našeg grada, da je kao mlad otišao i da živi u Beogradu. Pričao nam je detalje iz djetinjstva, zatim crtice iz karijere, pitao nas je kakvi smo đaci. Često se blago smješio, onako pažljivo, roditeljski. Onda nam je govorio o svojim djelima, a mi smo ga zapitkivali o književnosti i omiljenim knjigama kao da smo, tobože, skup kakvih kritičara. Pitanja koja smo postavljali je osmislio naš profesor, a mi smo ih pamtili kao pjesmicu na putu od škole do biblioteke. Kad malo bolje razmislim, čini mi se da je samo on razumio piščeve odgovore.

To i nije bilo bitno jer je njegova besjeda bila vrlo zanimljiva, pa su čak i oni najnemirniji pažljivo slušali svaku riječ. Kada je isteklo vrijeme predviđeno za naše druženje, on je ustao, predao nekoliko svojih knjiga na poklon bibliotekaru, okrenuo se prema nama i rekao: Život je, djeco, ponekad jako čudan. Vidite, ja sam star čovjek i može se lako desiti da sad umrem. Zamislite da mi na grobu piše da sam rođen u Bosanskom Brodu, a da sam umro u Srpskom Brodu. Ljudi bi bili u zabludi i mislili bi da su to dva različita grada…

Još jednom se okrenuo prema nama, osmjehnuo se i otišao. Nikada ga više nisam vidio.

* * *

Dugo nisam pomislio na ovaj susret. Zato i ne mogu tačno da utvrdim da li je to bilo nekog proljeća, ili možda jedne od onih gladnih zima. (Tih su godina sva godišnja doba ionako mirisala na raspadanje i ništavilo.) Nisam siguran… Znam samo da sam dan nakon našeg susreta pitao profesora za ime čudaka koji nas je posjetio.
Bio je to Voja Čolanović.

Berislav Blagojević je rođen 1979. godine u Slavonskom Brodu. Magistar geografskih nauka. Objavljene knjige: „Lamentacija po Sofroniju“ (kratka proza, 2005) i „Trebao sam biti riječ“ (poezija, 2005). Priče i pjesme objavljivao u brojnim regionalnim časopisima. Zastupljen je i u nekoliko zbornika. Nagrađen na međunarodnom konkursu „Sea of Words“ (Barcelona, 2009). Živi i radi u Banjaluci. Autor je Malih novina od marta 2010.


Objavile: Male novine | 22. 03. 2010.

Posaljite komentar


one + = 5