Nadan Filipović: MURADIF

U debelom, masnom paketu iz daleke Australije, stigla je neobično bogata jezikom priča o zabludelom Muradifu, jednako žuto i crna, kao da je ofarbana bojama mrske Austro-Ugraske. ”Nećeš moj Muradife, valahi bilahi, u ašćije. Nećeš sine moj među lonce, sinije i tepsije. Nećeš i ne dam ti u lojna isparenja od čorbi, jahnija, pačeta, sitnih ćevapa, čufteta, lonca. Nećeš u isparenja od kojih ti povileni nos, pa poslije više nikakva mirisa ne prepoznaje. U kancelariju češ, živ ti meni bio. U kancelariju“.

Nadan Filipović

MURADIF

Pismeni dio popravnog ispita iz matematike za učenika trećeg razreda Gimnazije gospodina Muradifa Muzdadžiju:

A) U aritmetičkoj progresiji 30, 27, 24, 21….treba odrediti onaj član, koji je jednak jednoj osmini sume svih prethodnih članova.

B) U uspravnom konusu radius baze je R = 10 cm. Ako radius smanjimo na 3 cm, onda se kut priklona plašta prema bazi potrostruči. Traži se volumen tijela omeđenog sa dva nastala plašta i kružnim vijencem kao bazom.

Pismeni dio popravnog ispita iz njemačkog jezika za učenika trećeg razreda Gimnazije Muradifa Muzdadžiju:

Prevod iz živog jezika: “Das Bettelweib von Locarno”, od Heinricha von Kleista, prevesti od stranice 16 do stranice 19, uključujući i stranicu 16 i stranicu 19. Dozvoljeno samo korištenje riječnika.

Prevesti na njemački slijedeće rečenice:

“Uzlazeći zelenim proplankom prekrivenim tepihom rascvjetanog cvijeća, sjetih se svih onih junaka koji darovaše svoje živote za našu domovinu i za našeg Kralja i Cara Franju Josipa Prvog. Slatki trnci prstrujaše kroz tijelo, a i titraji u srcu. Pomislih: i ja bio presretan kad bih dao svoj život na sveti Oltar Domovine, te svoje mlado srce položio za probitak naše Carevine. Oh, kakav prepunjeni osjećaj sreće na ovom predivnom proljetnom danu.”

Allahu dragi, pa zar nakon tolikih instrukcija moj majmun nije ovo znao riješiti?

Muradif se nije vratio s polaganja popravnog ispita za treći razred Prve Gimnazije. Popravni, i to iz dva. Bubao je cijelo ljeto bez predaha. Babo Sadik je ne žaleći plaćao instruktora iz njemačkog. Profesora Johanu Lihtenegeru je za jedan čas plaćao čak po jednu forintu, a profesoru Augustu Najmanu pola forinte po času za instrukcije iz matematike. Da se duša ne griješi profesor Najman je uzimao manje, ali je zato forsirao tempo. Imao je preko dvije stotine i dvadeset časova, tri puta nego nego što jeplanirano. Išlo se na sigurno, a evo kako se završilo. Pa sad lijepo pomnožimo sve časove sa jednom i po forintom. Haman vagon suhe šljive. Ne treba za tu tablicu množenja gimnazijsko znanje. Ako ovako nastavi odoše i kuća i ašćinica, a  i imanje.

Urušio se san Sadika Muzdadžije. Sanjao je da mu sin  Muradif završi gimnaziju, da se lijepo zaposli u državnoj službi, a ne da bude ašćija kao što je on. Zamišljao je svog jedinca kako lijepo obučen sjedi za golemim pisaćim stolom, u golemoj tamnoj sobi, u nekoj od pregolemih državnih službi. U ruci mu mesingano zvonce. Muradif zazvoni cin-cin-cin. Portir stoji pred vratima u hodniku prepunom ljudi koji sa strahopoštovanjem čekaju da ih Muradif primi. Podvikne „Gospodo, ko je slijedeći najavljen kod gospodina Muradifa Muzdadžije, našeg velepoštovanog državnog činovnika“? Slika se razbila u paramparčad. U rukama su mu samo prazni papiri sa neurađenim zadacima iz njemačkog i matematike. A Muradifa već drugi dan nema.

Razgovarao je Sadik i sa direktorom Dr Ivanom Branislavom Zohom, koji je ujedno bio i profesor matematike. Razgovarao je i sa profesorom njemačkog, Ivanom Seunikom. Samo je saznao da je Muradif iznenada ustao i bez riječi izletio iz razreda. Zalupio je golema vrata od učionice tako da se cijela prostorija zatresla.

Direktor Zoh je bio uzbuđen pa je miješao njemački i slabo znanje našeg jezika. Crven kao paprika rekao je “Wirklich, wirklich Herr Mucdadcia, ich kann nicht verstehen. Das ist ein Skandal. Ein grosses Skandal, bitte schon. Molim lijepo vi poduzeti disciplinske masname. Niht wahr! Es tut mir leid, aber ich kan nur sagen aufwiedersehen.“ Nakon toga direktor Zoh lelujavo nestade u tami dugačakog hodnika.

Pozvan je školski pisar da prepiše ove Muradifove zadatke s popravnog. Prepis su dali Sadiku na uvid i čuvanje. Rekli su da to od tog momenta više nije problem gimnazije, već da je to njihova familijarna stvar. Redovna nastava počinje za desetak dana. Kasniti se ne smije. Preporučili su hladnokrvnost. Smatrali su ohladiće se i vratiti Muradif da lijepo ponavlja treći razred, kao što su ponavljali i drugi prije njega, a kao što će ponavljati mnogi poslije njega. Ganz einfach, nict wahr? Sve ostaje zapisano.

Kad je iz mračne zgrade izašao na sunce i ulični žamor Sadiku se zamantalo. Morao je sjesti na jedan stepenik preko puta zgrade gimnazije. Činilo mu se da  Aleksandrova ulica, a i Jelićeva bivaju sve uže i uže, a zgrada gimnazije sve veća i veća. Samo što se nije srušila na njega.

Iz obližnje brijačnice izleti šegrt i upita ga da mu nije zlo. Sadik zamoli dijete da mu donese čašu vode, što ovaj odmah i uradi. Voda je bila led ledeni. Halapljivo je popi na eks. Bi mu k’o malo bolje.

Zahvali se šegrtu, pomilova ga po glavi i dade mu deset krajcara. Srećko s osmjehom otrča u radnju.

Sadik je plazio prema Drveniji gdje se nalazila njihova trošna kuća. Dva dana nije bio u aščinici. Nije puno brinuo. Znao je da će stari Hamdija Klepo skuhati sve po istilahu, uslužiti njihove stalne goste, oprati sahane i sve ostalo, i zaključati radnju.

Otegao se put do Drvenije. Sjećanja su navirala. Jedva ga je upisao. Da nije bilo Mehmed-bega Kapetanovića, gradskog viječnika, nikad Muradif ne bi primirisao ni u pripremni razred. Pripremni razred je bio za djecu koja nisu imala potpune kvalifikacije, odnosno četiri razreda osnovne škole položena dobrim, vrlodobrim , ili odličnim uspjehom. A u Muradifa sumorne kolone sitnih dvica, samo iz fiskulture uvijek čista petica, ali i iz vladanja.

Sjeća se da je kao juče bilo kad ga je poveo do zgrade, tek ustanovljene i svečano otvorene gimnazije koja je tad bila u Kotorinoj ulici. Muradif je sve pokušavao samo da izbjegne polazak u školu. Ali, Sadik je pritiskao i pritiskao, medio, obrlaćivao i obećava kule i gradove. “Nećeš moj Muradife, valahi bilahi, u ašćije. Nećeš sine moj među lonce, sinije i tepsije. Nećeš i ne dam ti u lojna isparenja od čorbi, jahnija, pačeta, sitnih ćevapa, čufteta, lonca. Nećeš u isparenja od kojih ti povileni nos, pa poslije više nikakva mirisa ne prepoznaje. U kancelariju češ, živ ti meni bio. U kancelariju. Jesil’ čuo? U državničku službu. Jaštaradi. Nema gicanja.“

Bilo je baš povuci-potegni. Bilo je degeneka, suza, kriske i vriske. Magbula je uvijek pokušavala zaštiti sina, baš kao skoro svaka mater. Međutim, Sadikova je bila zadnja. Uz pomoč ljeskova pruta, a uz još veću pomoć dobro plaćenih instruktora Muradif jedvice položi pripremni razred. Provuče se kroz iglene uši. A konkurencija je bila jaka. U tom pripremnom razredu bila su pedeset i četiri učenika. Najviše je bilo jevreja i to osamnaest, sve djeca bogatih i prebogatih roditelja, pa četrnaest katolika, pravoslavnih dvanaest, muslimana ciglih devet, a baš k’o biber po pilavu i nekakav evangelist, za kojeg se nije znalo ni koje je vjere. Nije prošlo ni mjesec dana, a razred se poče osipati. Nakon dva mjeseca trinaestoro je djece istupilo iz škole, kako se to službeno i kulturno tada govorilo. Nagarili glavom bez obzira. Na vakat uvidjeli da je ova stroga škola preteretli za njih. Otišli uhvatiti se kakva zanata i sna o svom vlastitom ćepenku u čaršiji. Dvanaestorica su na kraju propala na godinu, a dvadeset i osam je položilo pripremni razred. Muradif se tada jedva provukao na popravnom iz dva predmeta. Hronični račun i njemački. Koštale su Sadika instrukcije preko trista forinti. Al’ neka. Halal olsun. Vratiće se sve uloženo. I to trostruko. Samo sabur. Važno je nek prošao i prešao u pravi prvi razred. Ko ne počne završiti neće, tješio se Sadik pun vjere u svog jedinca. „Budi uporan moj sinko, a ja ću stajat uza te da se možeš vavjek osloniti. Zajedno smo jači, sine.“

Slijedeće godine gimnazija bi premještena u još veću zgradu kojoj je vlasnik bio Vito Salom, pa je dao pod sigurnu kiriju državi. Premjesti se i Muradif za gimnazijom i tu završi prvi razred s popravnim samo iz njemačkog. Sreća bi pa prođe. Halal bilo skoro dvjesto i dvadeset forinti Lotiki Matušek za instrukcije. A da se ne kazuje šta je ta sudetska Švabica sve pojela i popila držeći Muradifu instrukcije. Bolje ni mukajat o tome. Znala je reči i da joj se zamota za ponijeti doma. Magbula šuti i zamotaji. Šta će drugo? Sadik se za taj njemački toliko nadavao da bi neko drugi nakon toliko časova instrukcija govorio baš ko rođeni Njemac iz centra Berlina. Muradif se jedva jedvice nekao provuče. Dobro je. Šejtanu malo bilo.

Premjesti se opet gimnazija po drugi put u još veću, ganc novu zgradu, i to opet Vite Saloma. Ovaj je dao sazidati baš pravu zgradu, pa je i nju dao državi pod sigurnu kiriju za gimnazije. Znao je dobro da će proči dosta vremena dok država ne izgradi stalni smještaj. Ta se zgrada nalazila na čošku Prijestolonasljednikove i Jelića ulice, gdje ostade slijedećih deset godina. Za tih deset godina ta se zgrada Viti Salomu skoro pa i isplatila. Ko umije njemu dvije.

Muradif glat prođe drugi razred, bogme bez popravnog. Šenluk je u kući bio kad se to slavilo. Kupio mu Sadik novo odijelo u Jakoba Samokovlije, a kod Nijaza Aščerića cipela po mjeri. Neka vala Muradif bude makar najbolje obućen u razredu kad ga je eto konačno krenulo. Treći razred, treća sreća.

„Neće valahi bilahi u ašćijski džehenem od kuhinje. Misle ljudi aščiji je lahko. Mnogi kontaju, on samo iza ašćijske tezge stoji, naruđbe prima, dijeli čorbe, pačeta od glave, jal mješana, sogane, sarmice, pite, paluzeta, a pare same lete u čekmedže. E, nije to baš tako. Valja svaki bogovetni dan zorom uraniti. Valja sve te zerzevate  friško uzdurisati. Ne možeš sarajevskim probirljivim mušterijama i muhanatim poguzijama istančana ukusa nikad i nikako podvaliti ono što je od jučer preostalo. Hem češ mušteriju zijaniti, hem će te provaliti ljepljivim pričama i tračevima po čaršiji, pa češ kuhati samo nako i oko podne bacat ili dijeliti sirotinji. Samo deset puta podijeli, pa idi na cestu prositi. A i bolje je paščadima baciti, nego sirotinji dijeliti. Čim se fukara najede, sit podrigne i sa čačkalicom u zubalu kaže „Ma, da je on kakav ašćija, da on išta valja ne bi mu ostajalo ovoliko da džabice daje. Evo meni kiselina po drobu horlja, a sam bog zna koliko je ova Sadikova hapa stara.“ A ostali odmah prihvate, pa u glas „ Jes, jes! I meni, i meni!“

Brzo se vrati iz ašćinice na javu.

„A šta sad? Hem odvalio na godinu, hem ga nema. Gdje li je nagulio Allahu dragi? Joj kad ga se prihvatim, ima da ga nema. Neće biti razvađanja. Magbulu treba zavezati za direk u avliji da se ne petlja. Ne gine mu degenek za odležati makar dvije hefte lizajući leđa i guzicu. Povratiće se on kući kad ponestane forinti, a i mene će huja popušćat’. Nek’ ga vala neko vrijeme nema. I bolje je.”

Vukao se preko parka kod nove pravoslavne crkve. Opet mu se poče mantati. Biće krvni pritisak. Sjede na klupu. U glavi je bubnjalo. Nakon desetak minuta ustade i korak za korakom se jedva dobatrga pred kuću.

Magbula je već preko sahata ketila na šamlici grizući ostatke noktiju kibeći iza otškrinutih avlijskih vrata. Čekala je sva uzdrhtala kad će se pojaviti. Kako Sadik pođe rukom za halku, vrata se izmakoše i škripom otvoriše.

Na njima Magbula, blijeđa od najbljeđe sjenke.

“Jada ga?” promrsi Sadik.

“Jok!” odvrati uzdrhtala Magbula, pa nastavi “Jada se provuk’o?”

Sadik ulazeći tiho promrmlja “Jok, bona ne bila. Kehn’o na godinu. Kakva bona ne bila treća sreća. Džabice si dva ibrika vode za njim izljevala. Tropa i odvala i pored silnih para za instrukcije. Allahu dragi da li je ovo džehenem mog bivšeg života? Ako i jeste, mora da sam bio pogolem griješnik. Deder sijeda, pristavi najveću džezvu i uzduriši što jači kahvu, samo da ne bude ačik. Hajde, šta si se zagledala u mene ko telešce u šarena vrata. I cigare mi sa kredenca dohvati. Jesam dvije hefte prest’o pušit’ al’ ne govori mi ništa. Ni jedne!”

Zagleda se Sadik kroz jablanove u zvonik Pravoslavne crkve koja otkuca dva poslije podne. Ni sanjao nije da će za deset godina taj vidik sakriti ogromna zgrada koju će započeti graditi Zemaljska vlada, a koja će biti zgrada tadašnje i sadašnje Prve gimnazije. Koštaće ta golema zgrada tačno 153.101 forintu i 63 novčića. Baš toliko, ni novčića manje, ni novčića više. U Beču se sve znalo unaprijed, i to u paru.

Ispalo je da je Muradif ganjajući gimnaziju za sina, dočekao da mu u prvi komšiluk doseli lično Prva gimnazija. Ona će ga podsjećati na njegovu nepreboljenu tugu. Umjesto maturanta i državnog službenika Muradif je samo kalfica krovopokrivač.

Nije bilo suđeno. Ne mere se protiv sudbe. Neka ga. Dobar je. Doveo je sebi neku Hamidu iz Doboja. Jest malo morgen iz Doboja. Saznao je sve. Seoska cura s Ozrena, i to iz zaseoka Pridjel Gornji. Bogme je za komšiluk i čestitare  iz strogog centra Doboja, a babo joj za sve ljubopitljive k’o biva šerijatski sudija. Starija od Muradifa tri godine, ali predobra, odlična kućanica, a vezilja kakve u Sarajevu da je malo bilo. Pite su joj bolje i od Magbulinih. Što jest, jest. Ljudi moji, ne može sve u svakog’ bit’ potaman. Neka su hajirli i neka imaju svoju nafaku. Da je završio gimnaziju i zaposlio se u državničkoj službi, more bit da bi ga jamila kaka Švabica, Čehinja, jal kaka druga vlahinjdura. Školati se lakše povlaše. A vako? Ost’o je makar u islamu. Nek’ se drugi vlaše i povlašuju. Neki preškolati sve viču da se moramo prilagodit’ novom poretku. Šta se mi imamo prilagođavat’? Mi ćemo slušati i durati i Švabi jope leđa viđati. Nama muslimanima u Bosnici i nema ništa do islama. Ako se povlašimo, ima da nas nejma. Gluho bilo, ne budi primjereno. Pomače se s mijesta i tri puta kao bajagi pljucnu preko lijevog ramena. Zapali.

Ne dočeka Sadik da se zgrada gimnazije završi. Preseli na Ahiret u januaru 1890, a svečano otvorenje gimnazije se potrefi u proljeće iste godine. Muradif nagovori Magbulu da prodaju staru kuću i malo okućnice rođacima Ibrahimu i Mehagi, koji su imali golemo imanje pored Miljacke. Bio je navalio neki Moric Atijas da njemu prodaju kuću pored gimnazije, ali Ibrahim i Mehaga ponudiše podosta više, samo da im Jahudija ne bude na međi. Ni sanjali nisu da će im kao božja kazna biti ispred nosa podignuta sefardska sinagoga, ili kako su tu građevinu sve Sarajlije zvali jedino „templ“. Umjesto da gledaju u Miljacku i jablanove zapade Ibrahima i Mehagu kibicirat’ ko ulazi i ko izlazi iz templa, i vala ništa više od toga.

Stara Magbula, Muradif, Hamida i dvoje djece otseliše negdje na kraj Skenderije, više nekako prema Kovačićima. Nikad nisu više dolazili tamo odakle su odselili. U njihovoj staroj kući dugo nije niko živio. Kasnije su je Ibrahim i Mehaga izdavali učenicima gimnazije koji nisu bili iz Sarajeva. Te učenike su sarajevska djeca zvali „oni sa strane“, a pogrdnije, hojrati, hripaši ili papani.

Uskoro oko zgrade gimnazije nikoše još brojne tada gizdave kuće koje su se uveliko po Sarajevu gradile za vrijeme te mrske okupatorske Austro-Ugarske monarhije. I to kakve kuće. Zgrade, prave goleme zgrade.

Nadan Filipović, prozaista, rođen 1947. u Sarajevu gde je zavrsio osnovnu skolu, gimnaziju i fakultet. Dio radnog vijeka proveo u Sarajevu, a od 1981 do 1992 radio u Banja Luci. Kao izbjeglica proveo osam godina u Hrvatskoj, a 2000-te emigrirao u Australiju. Kako kaže, “sprema sa za penziju”. U međuvremenu objavio roman “Daidža”, a od juna 2010. postao i autor Malih novina.


Objavile: Male novine | 18. 05. 2010.

2 komentara
Posaljite komentar »

  1. Lijepo Nadane, arhaično, sjetno i Sijarički i pripovjedački “odrađeno” sa stilom. Bravo! I Slobodanu BRAVO.

  2. Lijepo te je vidjeti, procitati i sjetiti se rane mladosti. Vanja

Posaljite komentar


two + = 6