Lana Bastašić: VELIKI KNJIŽEVNIK

Prvu knjišku sezonu Malih novina, pred letnju pauzu, okončavamo malom pričom o velikom književniku, vanredno talentovane spisateljice iz banjalučkog književnog kruga, Lane Bastašić, koja uspeva da nam u svega nekoliko pasusa pokaže kako je književnost velika, a književnici, zapravo, mali. Tek koji cent iznad 160.
Lana Bastašić
VELIKI KNJIŽEVNIK
Veliki književnik ustvari uopšte nije bio velik čovjek. Imao je tek koji cent preko 160. Nosio je sako od tvida, glomazne dioptrijske naočari, pomalo ofucanu aktovku i slične, ružne rekvizite koje, razumije se, jedan veliki književnik kao što je on mora da nosi.
Došao je u naš mali avetinjski grad povodom svečanog otvaranja Kluba književnika čije će prostorije (što tada nismo znali) kroz dvije godine preuzeti Savez misaonih igara Republike Srpske. (Vremenom se, naime, pokazalo kako su naši igrači drevne kineske igre go isplativiji – i usput budi rečeno uspješniji – nego naši književnici.)
Rekao nam je – on, veliki književnik – kako budućnost srpske književnosti leži upravo u nama: provincijalcima, izbjeglicama i studentima, a potom otpio još jedan gutljaj flaširane slovenačke vode i nastavio da govori o stvarima o kojima veliki književnici svakako moraju da govore. Na dvije lokalne televizije pustili su snimke sa ovog svečanog događaja, uključujući i jedan naknadno uzet intervju.
Veliki književnik zadržao se u našem gradu ukupno tri dana. Noćio je u renoviranom gradskom hotelu, jedinom koji je u svojoj ponudi imao bežični internet i salu za konferencije. Iako je u sklopu punog pansiona imao doručak, ručak i večeru, veliki književnik ipak je objedovao u novootvorenom italijanskom restoranu u centru o čijoj smo unutrašnjosti mi (provincijalci, izbjeglice i studenti) slušali od konobara Pere Trkulje. Tokom svog boravka, književnik je večerao sa ministrom prosvjete i kulture u luksuznoj konobi na obali naše smrdljive rijeke.
Rano ujutro, u ponedjeljak, dok su naše majke odlazile da čiste školske učionice, bolničke sobe i direktorske kancelarije, veliki književnik sjeo je u svoj novi pasat i odvezao se nazad u veliki grad.
Dugo nakon tog, kako je ministar rekao, vrlo važnog događaja za našu kulturnu scenu, znali smo sjediti ispred studentskog doma sa nekoliko plastičnih flaša jeftinog lokalnog piva i razmišljati o onome što nam je veliki književnik rekao. S tim da, razumije se, mi nismo znali da govorimo velikim i zvučnim riječima poput njega – tvid nam se nije dopadao, a za flaširanu vodu nismo imali novca.
Lana Bastašić , rođena 1986. godine u Zagrebu. Diplomirala komunikologiju 2009. godine. Trenutno studentkinja četvrte godine anglistike u Banjaluci. Učestvovala na festivalima Srpsko pero 2008, Ulaznica 2008. i 2009, Moravske tajne KK, Pontes 2009. i Reč u prostoru. Objavila kratke priče u zbornicima Blogopedija, Najkraće priče 2008, Rukopisi 32, Ja sam priča, Od priče do priče, te u časopisima Novi put, Književne novine, Ulaznica, Fanzin i Žvžgolj. Urednica web portala “Nezavisni prostor”. U slobodno vrijeme piše kratku prozu, svira klavir i tetovira se.
Objavile: Male novine | 11. 07. 2010.
Lana Bastašić



Povlačenje paralele između veličine književnika i njegove visine nije čak ni duhovito, glupo je. Zatim, šta će književniku bilo ko, pa dovoljna mu je tastatura ili pisaća mašina, kad već nema ni za vodu. Možda vam drugi put dođe Teofil Pančić, taj iako ima skoro dva metra i pola tone nikad ništa zanimljivo nije napisao
. I siromašan je kao da je upravo izbjegao odnekud.
Naravno da poenta nije u visini… meni je priča odlična!
mislim da se ovde radi o necemu drugom – “velikim knjizevnicima” kao velicinama koje dodju u neki mali grad, tretirani su kao bogovi, trose pare poreskih obveznika (ako sam dobro shvatio) i popuju o knjizevnosti mladim ljudima koji su dekintirani i zive u raspadu sistema… Takvih samoprozvanih velicina kod nas ima mnogo..