Muharem Bazdulj: ANDRIĆEV VEK


U ovoj 2011. obeležavaju se dve godišnjice Ive Andrića – 50 godina od Nobelove nagrade i 100 godina otkako je veliki jugoslovenski pisac objavio prve pesme u Bosanskoj vili. Tim povodom prenosimo tekst Muharema Bazdulja “Kako je sarajevskim gimnazijalcima govorio Zaratustra”.

Muharem Bazdulj
Kako je sarajevskim gimnazijalcima govorio Zaratustra
Izvor: Nedeljnik VREME

Pišući u svojoj knjizi Rani Andrić o sarajevskim gimnazijalcima koji su se okupljali oko Dimitrija Mitrinovića, Miroslav Karaulac kaže: “Andrić je u ovoj družini već imao nešto slave i zvuka. Bosanska vila koja je u ono doba važila za samo meru duhovnih vrednosti objavila mu je 1911. dve pesme – U sumrak i Blaga i dobra mesečina, promovišući prva njegov rani pesnički dar. Te godine njegovo ime je već prepoznatljivo barem u sarajevskom duhovnom vilajetu.

‘Gle, Ivo, već su jablani žuti
I sve je sumorno – sumorno…’

obratiće mu se Miloš Vidaković pesmom objavljenom te iste, 1911. godine u Bosanskoj vili, koja je sačuvala nešto od tih šetnji i te jeseni, od teme i razgovora i gimnazijske ustreptalosti pred putevima života.”

Kad sam, još poodavno, prvi put čitao glasovitu Karaulčevu studiju, zapamtio sam uvertirni distih Vidakovićeve pjesme, bez da sam pjesmu bio pročitao u cijelosti. Efektni su i dobri ti prvi stihovi. U razgovorima sa Enesom Čengićem, a povodom otvorenih stihova Radičevićeve pjesme Kad mlidijah umreti, Krleža kaže kako je dugo maštao o antologiji u kojoj se ne bi našle najbolje pjesme, nego najbolji stihovi; gledana u cjelini, naime, pomenuta pjesma, po Krležinom sudu, nije bila remek-djelo, no par uvodnih stihova jest bio apsolutno genijalan.

Ne znam zašto, no ja sam dugo mislio da je samo početak Vidakovićeve pjesme – genijalan. Jablan kao drvo ima nešto poetično: od Tina Ujevića do Branimira Štulića. Jablan, dakle, simbolički odjekuje u našem jeziku, a opet i za mene je privatno jablan strašno prepoznatljiv. Ispred zgrade u Travniku u kojoj sam odrastao stoji jablan, a kad šetam Sarajevom čini mi se da su jablanovi tu najfrekventnije drveće. Mislio sam, znači, da su jablani u uvodnom distihu, uz uduplanu sumornost, jedino što valja u Vidakovićevoj pjesmi, sve dok je nisam pročitao. Citiram je ovdje u cijelosti, sa sve zvjezdicama na početku:

***

Gle, Ivo, već su jablani žutii
I sve je sumorno – sumorno.
A gore negde za oblakom ćuti
sakriven polumrtav bog,
Naš dobri.
I prignuo je čelo umorno.
Pa ćuti
sakriven polumrtav bog.

Sa čistom verom, davno, davno, pre
tražili smo ga mi. Gledali
čudesno nebo, zvezde i oblake;
strepili: o, gde je bog
Naš dobri.
I dugo smo ga, dugo, čekali
Uzalud.
O, dugo smo ga, dugo čekali.

Gle, Ivo, već su i jablani žuti
I sve je sumorno, sumorno.
A gore negde za oblakom ćuti
sakriven polumrtav bog,
Naš dobri.

Kad, međutim, pročitaš pjesmu vidiš da je, u cijelosti, antologijska. Nisu tu samo jablani, tu je i polumrtav bog, naš dobri. I tu se vraćamo sredini, vremenu i kontekstu. Vraćamo se tom mladobosanskom gimnazijskom svijetu, koji čita Šerloka Holmsa, Vajningera, Vitmena i Ničea. Čitali su gimnazijalci iz sarajevske Prve gimnazije Ničea, čitali su Tako je govorio Zaratustra, čitali su kako je bog mrtav; čitao je to Miloš Vidaković, čitao je to i provukao kroz svoje iskustvo.

Ima nečeg dirljivog u toj Vidakovićevoj viziji polumrtvog boga, nečeg u isto vrijeme i nedovršenijeg i tragičnijeg nego u najslavnijem Ničeovom uskliku. Kad Niče kaže da bog mrtav, tu ima neke romantične megalomanije, neke proročke i propovjedničke poze, apoteoze sebe samog. Kod Vidakovića, makar pjesmu piše kao tinejdžer, zapravo nema poze; uvodni stihovi su skoro kolokvijalni, može se zamisliti neka sredina oktobra, malo poslije Andrićevog osamnaestog rođendana, osjećanje da je miholjsko ljeto konačno i nepovratno prošlo, siva magla polegla nad Sarajevo, dva školska druga šetaju uz Miljacku, od Prve gimnazije prema Bistriku, s druge strane rijeke su jablani, visoki, na izduženoj ovalnoj krošnji lišće im već posve žuto, jedan prijatelj kaže drugom da su, eto, već i jablani žuti; čak ni ponovljena sumornost, ono sve je sumorno – sumorno, tu ne djeluje prestilizovano. Onda se pojavi taj polumrtav bog, naš dobri, a iz te sintagme se čuje nešto skoro pokroviteljsko. Nema ničeanskog trijumfalizma, više neka tuga, onako dječija, kao kad klinac shvati da njegov tata nije najjači čovjek na svijetu.

To je ona omladina iz Na Drini ćuprije, gimnazijalci poput onih iz Pisma iz 1920. godine ili Andrićevih eseja o Samokovliji, ona generacija o kojoj je i pedesetogodišnji Andrić pisao mladalački i expontovski zaneseno. (“Bilo je i biće zvezdanih noći nad kasabom, i raskošnih sazvežđa i mesečina, ali nije bilo i bogzna da li će još biti takvih mladića koji u takvim razgovorima, sa takvim mislima i osećanjima bdiju (…). To je naraštaj pobunjenih anđela, u onom kratkom trenutku dok još imaju i svu moć i sva prava anđela i plamenu gordost pobunjenika. Ovi sinovi seljaka, trgovaca ili zanatlija iz zabačene bosanske kasabe dobili su od sudbine, bez svoga naročitog napora, otvoren izlaz u svet i veliku iluziju slobode.”)

Dobro kaže Karaulac, ostalo je u Vidakovićevoj pjesmi “nešto od tih šetnji i te jeseni, od teme i razgovora i gimnazijske ustreptalosti pred putevima života”, ostalo je u njoj nečeg od velike iluzije slobode kad je sarajevski gimnazijalac polemisao s mrtvim Ničea ne imenujući ga uopšte, pun sućuti prema umornom i polumrtvom dobrom bogu. Ima u ritmu pjesme nečeg od inkantacije, ima u onom ponavljanju u drugoj strofi, u onom dugo smo ga, dugo, čekali, nečeg od Crnjanskog, od Skendera Kulenovića, nečeg od najboljeg pjesničkog Branka Ćopića.

Četiri godine nakon što je objavio citiranu pjesmu, Vidaković je već bio mrtav. Rođen u selu Štrpci kod Višegrada 1891. godine, u učiteljskoj porodici, kao dijete se često seljakao, pa je u školu krenuo u Prnjavoru, drugi je razred završio u Bijeljini, a ostatak osnovne škole i gimnaziju u Sarajevu. Studirao je u Beču i Firenci; živio neko vrijeme u Ženevi. Bio je u Sarajevu 28. juna 1914. godine. Nakon atentata spalio je dosta neobjavljenih rukopisa i pobjegao u Srbiju. Zaposlio se kao nastavnik u gimnaziji u Velesu gdje je 2. oktobra 1915. umro, kad su već jablani bili žuti i sve bilo sumorno, sumorno. Carski soneti, jedina Vidakovićeva knjiga, objavljena je 1918, posthumno, iste godine, dakle, kad i Andrićev Ex Ponto. Pišući onomad u stihovima svog mrtvog druga, Andrić je napisao da se u njima vide “tuga i želja njegove rođene mladosti, nemirne i kratke”.

Ima Braco Dimitrijević pričicu koju je u jednom intervjuu ovako sažeo: “To je priča o dvojici srednjovjekovnih slikara koji su živjeli daleko od gradova i sela. Jednog dana dok je lovio, kralj je izgubio psa kojeg je pronašao u vrtu jednog od te dvojice slikara. Kad je kralj vidio radove tog slikara, poveo ga je sa sobom u dvorac. Ime slikara bilo je Leonardo da Vinči. Ime drugog slikara ljudi nikad nisu saznali.” Došla je ova priča i do filma Velika očekivanja Alfonsa Kuarona snimljenog po istoimenom Dikensovom romanu; istu je priču u pjesmu Dvojica pretočio Miro Petrović. Ima u sudbinama Andrića i Vidakovića, u nekom metafizičkom smislu, nečeg od te priče.

Provodeći raspust ljeta 1912. godine u Višegradu, u Vidakovićevom rodnom kraju, Andrić svom drugu ovako piše: “Ljudi su u kasabi brbljivi, brutalni i glupi, a život im je smradan i pust, pun jada i komičnosti, Gogoljeve komičnosti.”

Prošlo je stotinu godina, i ove su jeseni jablani bili žuti; prošlo je stotinu godina, i dalje su ljudi u kasabi brbljivi, brutalni i glupi, a život im je smradan i pust, pun jada i komičnosti, Gogoljeve komičnosti. Nema, međutim, pobunjenih anđela, u sumrak, pod blagom i dobrom mesečinom, nema velike iluzije slobode. Sve je sumorno – sumorno.
Izvor: Nedeljnik VREME


Objavile: Male novine | 12. 01. 2011.

Posaljite komentar


× 4 = twenty eight