Goran Karanović: “MUČENIK NA VODI”

“Čekao je televizijsku ekipu koja će snimiti ljutu muku i stravičan udes koji ga je zadesio”. Da li je sa potopom došao i njegov kraj? U duhovitoj priči o Sunčanom gradu, pisac iz Mostara Goran Karanović pliva kroz bujicu licemerja u kome se davi čitav region.

Goran Karanović
Mučenik na vodi

Potop
Pa gdje su više?! Panično je drhtala brada Parlamentarca. Osjećao je kako mu tople suze teku niz obraščiće i završavaju slanim tragom na rubovima usana. Gledao je kako iz nabujale rijeke viri samo krov velebne kuće, izgrađene po njegovim preciznim specifikacijama.

Čekao je televizijsku ekipu koja će snimiti ljutu muku i stravičan udes koji ga je zadesio. Tolike pare, takva ljepota, ode u muljavoj vodenoj stihiji. Neka čitav svijet vidi ovu propast! -valjao je zgroženo po jeziku pogledavajući čas na put, čas na krov svoje mezimice.

Korito snoviđenja
Kada je prvi put došao u taj zabačeni šumoviti kraj, vidio je do pola presušeno riječno korito po kojem je posvuda rasla čudnovata šaš, zrakom letili maslačci, a tlo od oblih kamenčića bilo pokriveno mahovinom. Znao je da tu želi napraviti svoj vikend mir. Odmah pored rijeke, a daleko od svega, uzdisao je zadovoljno.

Dobivanje potrebnih dozvola koštalo ga je puno muke. Izgradnja na riječnom koritu zakonski nije bila moguća, tako da se morao dodatno potruditi. Ipak, koristeći veze bivšeg parlamentarca, pokoji mijeh sira i par intervencija iz stranačkog vrha, nakon sedam dana pobjedonosno je zgrabio papir sa građevinskom dozvolom i mljacnuo ustima od slatkog pogleda na svoju novu vikend adresu.

Argati sa strane
Kuća je napravljena po principu ključ u ruke. I to ekspresno. Parlamentarac je iz političkog iskustva poznavao psihologiju radničke bagre. Znao je da su gladni ljudi s familijama najbolji radnici, stoga je uzeo nadničare iz druge, siromašnije pokrajine. Ti su se argati, iako mršavi i ispijeni upinjali duplo više od domaćih, za manje para. Uostalom, dobročinstvo je takve zaposliti, a on je ipak dobročinitelj. Novca nikad ne može biti malo, poučno im je govorio prebrojavajući novčiće.

Kleta kučka, sudbina
Tek je počeo uživati u svom komadićku raja kad se počelo dešavati nešto strašno. Dolaskom prvih jesenjih kiša, poplivalo mu je dvorište. Idućih dana, kiše su se nastavile i formirao se potočić koji mu je zapljuskivao kućni prag.

Baš neugodno. Valjda će proći. – mislio je ključajući brojne brave i gazeći pažljivo da što manje upropasti cipele na usponu do ceste.

Sjeo je u meku kožu automobila i odvezao se prema Sunčanom gradu.

Nekoliko dana je proveo u stanu, promatrajući kišu i tjerajući oblačne misli baškarenjem u masažnoj fotelji kojom ga je supruga počastila za rođendan.

Kad se vratio da obiđe svoju kućicu zatekao ga je šokantan prizor. Preko njegovog dvorišta, kuće i prilaza tekla je velika zelena rijeka. Kako?! – vrištao je. Zašto?! – se to baš njemu događa. Ubrzo su se, čuvši Parlamentarčeve jauke, okupili susjedi iz okolnih kuća na uzvisini. Susjed upalih očiju i obraza pozvao ga je da se ugrije.

Nakon što je oplakao malo, nazvao je urednika državne televizije i zajecao pričajući mu šta ga je, mučenika zadesilo.

Udarne vijesti i vangla uštipaka
Susjed je imao skromnu kuću s trošnim namještajem i portabl televizorom na kojem se vrtila najavna špica centralne informativne emisije. Parlamentarcu se nije gadilo siromaštvo svog domaćina. Ipak je bio humanista koji zna tolerisati tuđe nedostatke. Ako ništa, bio je sit. Čekajući vijesti, od nervoze je sažvakao čitavu vanglu uštipaka koje je domaćica ispekla.

Susjed upalih očiju i obraza promatrao je debelog Parlamentarca kako jede, znajući da je za vanglu uštipaka otišla njegova sedmična zaliha brašna. Čopor njegove djece željno je gledao mrvice na Parlamentarčevim pantalonama. Obeshrabren tom mišlju, Susjed tiho poče da plače.

Parlamentarac je upravo gutao zadnji uštipak kad je išao prilog o njegovom stradanju. Kakva crna nesreća, mrmljao je tužno. U tom trenutku je opazio da njegovom dobrom Susjedu cure suze iz upalih očiju. I on žaluje nada mnom, mučenikom, pomisli i briznu u gorki plač. De, de, preživjet ću, nekako! Uputi on riječi ohrabrenja pokislom Susjedu. Na to zaplaka i žena, zavrištaše djeca, a Susjed glasno zarida.

I plakala je čitava uboga kućica nad rijekom, a u njoj Parlamentarac kleo ljutu sudbinu koja ga je tako pogodila.

Goran Karanović rođen je 1983. godine. Mostarac. Dipl.iur. TV novinar. Trenutno na post diplomskim studijama prava. Za sebe kaže da „voli dobre ljude, teatar, kuhanje i putovanja, mnogo čita i pomalo piše”. Vodi portal za književnost – www.knjizevnost.org. Koautor zbirke poezije “Usred grada tmurna, nalaktih se da povratim”. Objavljuje poeziju i prozu u ex-yu periodici. Ponešto i nagrađivan. Od januara 2011. je autor Malih novina.


Objavile: Male novine | 1. 02. 2011.

Posaljite komentar


− 7 = two