Knjiška scena: PISMA IZ HRVATSKE

Ovih su dana iz Hrvatske u Beograd stigla vrlo zanimljiva pisma dveju hrvatskih spisateljica koje su obe dobro poznate na mlađoj beogradskoj sceni – prozaistkinje Ivane Simić Bodrožić i pesnikinje Asje Bakić. Prvo je objavljeno u Betonu, a drugo, kao reakcija, na portalu Vox Femina. Smatrajući debatu o odnosu mladih hrvatskih spisateljica prema ratu, nacionalizmu i Srbima više nego poučnom i za domaće prilike, Male novine ih prenose zajedno, bez ikakvih intervencija.

ASJA BAKIĆ
Moja vršnjakinja i ja

Možda bih trebala ovaj tekst započeti jednim srednjoškolskim, dnevničkim Draga Ivana jer je to, očito, ton koji ljudi najbolje razumiju u svojim dvadesetim, a i kasnije, bez obzira na to imaju li djecu, unučad, završene fakultete ili ne. Ne znam objasniti u čemu leži privlačnost takvog pisma – možda se ljudi samoindoktriniraju stalnim čitanjem vlastitog dnevnika iz vremena kada su bili mladi i nisu odlučivali ni o čemu. No možda se varam, možda je to vrhunac spisateljske refleksije.

Autorica Ivana Simić Bodrožić je mojih godina, obje smo preživjele rat, ali je ona za razliku od mene devedesetih izgubila oca. Ne postoji književni žanr niti stilska figura koja bi tu činjenicu učinila ugodnijom za napisati. Znam jer je jedna od mojih najboljih prijateljica oca na isti način izgubila u Zvorniku. Iako je moj otac živ, rat je najgore i najtraumatičnije iskustvo koje sam ikada doživjela i iskreno, ne volim o tome pričati. Još manje volim komparirati vlastito ratno iskustvo s tuđim. Osim, naravno, kad sam na to prinuđena kao što je sada slučaj.

Pismo koje je Simić Bodrožić napisala za književni časopis Beton, u cijelosti su, u subotu (2. travnja), prenijeli Jutarnji i Večernji list. Tekst koji je autorica naslovila s Draga redakcijo Betona, u hrvatskim je medijima osvanuo pod drugačijim, prigodnijim naslovima – A vaš problem? Ma, znate, moj je otac nestao na Ovčari… (Večernji) i Moj predsjednik i ja (Jutarnji). Iako se u pismu autorica osvrće na prijem kod predsjednika Josipovića, većinu teksta ne čini kritički osvrt na taj događaj – kao da je sam prijem izgovor da se, po tko zna koji put, piše o ratu.

Prije nego se osvrnem na tekst/pismo Ivane Simić Bodrožić, moram reći da mi se Kiklopom nagrađeni roman Hotel Zagorje nije ni najmanje svidio. Imala sam problema s maloljetnom naratorkom i ispovjednim tonom knjige. Ta infantilnost nije tek instrument naracije, ona je glavni problem romana – teret koji je pisanje pokrenuo, ali kojeg se autorica, sudeći po spomenutom pismu, još uvijek nije uspjela riješiti. Čitajući knjigu, nikako mi nije bilo jasno zbog čega moja vršnjakinja i majka dvoje djece piše o tako ozbiljnoj temi krijući se iza dječjeg glasa, iza dječje perspektive iz koje sam devedesetih i sama gledala na stvari. Nakon što sam pismo upućeno redakciji Betona pročitala, postalo je jasno da je ton svog romana Simić Bodrožić dobro odabrala jer iako je na pragu tridesete, taj je dječji glasić jedini koji ima.

Kako drugačije objasniti stvari koje je u spomenutom pismu rekla? Na samom početku objašnjava da ima dubok, iracionalan/racionalan problem sa Srbima. Što to uopće znači imati problem sa, ni manje ni više, nego svim Srbima? Znači li to da su svi Srbi na kugli zemaljskog, bez obzira gdje su bili devedesetih, gdje žive sada, koje su vjeroispovijesti, visine, debljine, boje očiju, političkog uvjerenja – isti? Ako razgovaram sa svojim prijateljima, znači li to da se istovremeno obraćam Ratku Mladiću? Mogu li mu, ako je tako, nešto preko njih poručiti?

‘Žao mi je’

Draga Ivana, pred sam početak rata promijenila sam školu jer smo se preselili u drugi stan. Ubrzo sam se sprijateljila s Vanjom Jevtić i ona mi je, prije nego su njezini roditelji s obitelji napustili Tuzlu, bila najbolja prijateljica. Iz škole smo se vraćale zajedno i jednom mi je prilikom objasnila kako su Srbi i Hrvati super, a muslimani ne valjaju. Meni uopće nije bilo jasno o čemu ona govori. Tada još nisam znala razlikovati crkvu od džamije i mama me je zbog toga stalno prekoravala. Ne zbog toga što je mislila da je razlika važna, nego zato što je to bila stvar opće kulture. Meni je bilo svejedno jer nisam zalazila ni u jedan sakralni objekt.

Rat je, međutim, bitno promijenio stvar. Svaki je Srbin postao četnik. Odlično sam znala razliku između džamije i crkve. Znala sam koje je ime hrvatsko, koje je srpsko, a kako se obično zovu i prezivaju Bošnjaci. Sve sam znala – osim što, tek sam kasnije shvatila, nisam znala ništa jer sam bila dijete. Kada razmišljam o sebi devedesetih i kad se sjetim svojih obećanja kako ću već naći načina da se osvetim svim Srbima, bude mi mučno. Na svu sreću, odrasla sam. Sada neke stvari doista znam. Postoje ljudi na koje bih mogla fizički nasrnuti i zadaviti ih golim rukama. Njihova narodnost mi je najmanja briga.

Puno sam puta rekla da nemam ništa protiv likvidacije ljudi koji su naudili drugima. Problem smrtne kazne je, međutim, što su ljudi oni koji je provode, a s ljudima nikad ne znaš. Devedesete su nam to po tko zna koji put pokazale. Zato me je posebno iznenadila tvoja opaska o tome kako Paulin Dvor i Vukovar nisu iz iste priče. Napad na Vukovar je po tebi bio dio službene politike Beograda, a ubijeni srpski civili – nisu, valjda, bili dio ničega. Bar ne službeno. Taj bi stav bilo moguće prešutjeti samo u slučaju da si ga izgovorila kao dvanaestogodišnjakinja koja ne zna kako funkcioniraju politika, diplomacija, tržišna ekonomija, kako funkcioniraju mediji.

Ubijanje obitelji Zec u Zagrebu jeste bio dio službene politike. Likvidacija Vukovaraca je bila dio službene politike. Ne samo službene politike Beograda. Kad smo imale 12 godina za naše smo neznanje imale alibi. Tog alibija više nema. Vrijeme je da se neke stvari nauče. Što bi, na primjer, bilo da je netko 1991. odlučio likvidirati u Zadru obitelj čije mu se prezime nije dopadalo? Da li bi tragedija bila manja jer ubojstvo nije naručeno iz Beograda? Dvadeset godina kasnije netko bi možda, sjedeći pored predsjednika republike, tiho rekao kako mu je te obitelji žao, ali…

Dika od predsjednika

No da se vratim na početak i „pravu“ temu teksta: prijem kod predsjednika republike. Autorica možda ima problema s time da odraste, no problem predsjednika Josipovića je puno veći. Nije samo protokolarni propust ne znati tko dolazi na kavu i s kim ćeš provesti narednih četrdeset i pet minuta u (ne)ugodnom razgovoru. Ono što su trebali biti jeftino kupljeni politički poeni, istupom Ivane Simić Bodrožić u medijima lako bi mogli postati nešto posve drugo.

Predsjednikova netaktičnost i ono s čime će se čitatelji hrvatskih dnevnih novina posebno identificirati – podatak da je Josipović, kako je Simić Bodrožić napisala, autoricu „natjerao da se ispriča za sve zločine koji su počinjeni u ovom ratu s hrvatske strane“, čine ovaj prijem neugodnim iskustvom ne samo za spisateljicu. Neugodno je i nama čitateljima, a trebalo bi (mada sumnjam da jest) biti neugodno i samom predsjedniku. U usporedbi s njegovim pomiriteljskim tonom usklađenim s metronomom Europske unije, traumatična priča Ivane Simić Bodrožić lakše će pridobiti publiku na svoju stranu.

Cijelo vrijeme govorim kako je politički neodgovorno pisanje ono koje priziva mržnju i podjele iz devedesetih i stvarno to mislim. Nije samo neodgovorno, nekako je – neprimjereno. No, još je neprimjerenije gurati devedesete pod tepih, a to je ono što hrvatska politika sustavno radi. Ljudi, međutim, nisu zaboravili. Bilo bi lijepo kada bi čelnici Srbije priznali da su inicirali ratove na prostoru bivše Jugoslavije, da je JNA izvršila agresiju na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, čini se da službena Srbija nije spremna priznati krivicu što ljude iz susjednih zemalja stvarno iritira (uključujući i mene). I dok se Josipović i Tadić prijateljski rukuju, ljudi poput Ivane Simić Bodrožić tek uče kako opustiti ruku iz pesnice. A to je ozbiljan problem jer dok joj je ruka stisnuta u pesnicu ne može najbolje da piše.

Kad je ruka u pesnici njom možeš samo mahati na mitingu ili, zašto ne, na internetu, na Večernjakovom sajtu, gdje se okupljaju oni koji predsjednika ionako ne vole i samo čekaju dokaz da je Josipović zli vuk, a hrvatski narod Crvenkapica (ali, ako može neka druga boja kapice – crna, po mogućnosti). Hotel Zagorje je udario prvu notu i ovo je pismo samo nastavlja u melodiju uz koju plešu mase.

Simić Bodrožić je, planirano ili ne, postala glas naroda, a znamo kako to ide: ili glas naroda ili glas razuma – ne može i jedno i drugo.

(Preuzeto sa internet portala VOX FEMINA)


Ivana Simić Bodrožić
DRAGA REDAKCIJO BETONA,

molim vas, možete li mi pomoći? Imam taj problem sa Srbima, doduše, imam problem i s Hrvatima, ali o njemu nešto kasnije.

KOST U GRLU
Ipak, ovaj sa Srbima je dublji, konkretniji, iracionalan i racionalan u isto vrijeme. Počinje u ljeto ‘91. kada sam iz Vukovara otišla na more i zapravo, da budem iskrena, nikad se više nisam vratila. Grad je u međuvremenu, tako su prenosili neki vaši mediji, „oslobođen“, a nekoliko godina kasnije, tako su prenosili naši, „mirno reintegriran“. U međuvremenu sam provela nekoliko nezaboravnih godina u prognaničkom smještaju u Kumrovcu, u bivšoj Političkoj školi za školovanje elitnog komunističkog kadra, ovo je istina, vjerujte, čekajući da ljetovanje završi. Također u međuvremenu, nestao mi je otac (znam, znam, već zvuči komplicirano, bilo je tu i vidovnjaka i svega). Od nekih komšija koje su se noć nakon „oslobođenja“ tamo zatekle, čuli smo da je posljednji put viđen na Ovčari, a vjerujte, tko god se tamo zatekao, nije završio dobro. U bilo kojem smislu. Još uvijek ga tražimo, zajedno s grupom koja je prošla „ručnu obradu“. Nakon tog cijelog džumbusa trebalo je proći mnogo vremena, noćnih mora, trebalo se naći pravih i nevjerojatnih ljudi (i jedan podlistak) da prestanem dobivati doslovno fizičke reakcije kad čujem „bre, lepo, ujdurma“ i tko zna još kakve-sve-ne izraze koji su rezultirali, pa gotovo, napadima panike. Moja komunikacija s „onom stranom“ svijeta nije postojala, ravna ploča zemaljske kugle završavala se kod Tovarnika. U mom životopisu sve je bilo besprijekorno čisto, osim jedne jedine mrlje; kada sam na Sajmu knjiga u Leipzigu prošle godine, umirući od gladi nakon nekoliko sati putovanja vlakom, autobusom, avionom, sa srpskog štanda (već halucinirajući od izgladnjelosti), na nagovor hrvatskog kolege pisca maznula čokoladni kolač nakon čega me, na moj užas, satima ucjenjivao da će to ispričati svima koji me znaju. Jedina olakotna okolnost bila je da mu to nitko, tko god me poznaje, ne bi povjerovao. (Iako, moram ovdje priznati da sam imala jednu buntovnu pubertetsku fazu, oko ‘94., kad sam slušala Boru Čorbu jer su svi drugi slušali Thompsona, ali završila je brzo nakon što je Kost u grlu intervencijom mog starijeg brata začepila wc školjku). Nisam se mogla osloboditi osjećaja da kada sportski komentator spominje Srbina Đokovića, da ga zapravo vrijeđa, pa zaboga, ne može li ga nazvati nekako drugačije, nego Srbin? Općenito, na našim programima, desetljeće i pol nakon „oslobođenja“ i „reintegracije“ moglo se čuti sve više vijesti o aktivnostima s „one strane“. Ne samo vezanih uz ratne zločine i nevjericu koja obično dolazi nakon otriježnjenja, a nama ovdje poznatu pod ciničnom frazom „Pa ko nas, bre, zavadi?“, nego i o raznim sportskim, estradnim, svakodnevnim aktivnostima (naprimjer, tuča pravoslavnih popova pred manastirom). Do tada mi je već, moram i to priznati, od svih događaja iz prošlosti i dosljednog štreberskog potiskivanja, u glavi nastao popriličan kaos, praćen simptomima tjeskobe. Tada sam jednog dana, nakon što mi je dosadilo s neutvrđenim bolovima na lijevoj strani ispod rebara sjediti pred računalom i googlati simptome, riješila zapisati ponešto od svega toga čega se sjećam. Sama sam se iznenadila konzerviranoj hrpi pustolovina djeteta koje odrasta po hotelskim hodnicima, izopačenom životu koji nam je bio normalan (u nedostatku alternativnog), i činjenici da se polako, ali sigurno segmenti mog života nesumnjivo počinju okupljati, priznala ja to ili ne (kad je postalo sasvim jasno da suživot dr. Jekylla i mr. Hydea puca po šavovima), oko tog horor filma započetog 1991. na ovim prostorima. Tako sam napisala roman. Tek ponešto sam izmislila, ali zapravo, radi se o meni. O nama. Srbima i Hrvatima. Zlu i jadu. Zločinima i profiterstvu. Nemoći. I djeci najprije, usred svega toga. I smijehu, također usred svega toga. Sigurno se pitate je li mi bilo teško, i da li mi je onda, nakon toga bilo lakše? E, pa reći ću vam; prvo je bilo lakše, a onda teže, onda teško, pa malo lakše, pa onda šta-ja-znam. E, da, onda sam u međuvremenu slučajno nabasala i na vas, onkraj ploče, onkraj mogućeg. Znala sam da također postoji neka kvaka (naprimjer, mora da izlazite dvaput mjesečno, mora da vas ne honoriraju, mora da ste neshvaćeni, da vas pljuju, privode ili već nešto takvo…), ali sama ta spoznaja o vama, bila je slična onoj moje trinaestogodišnje junakinje kada je rastrgana sumnjama naišla na pitanje u časopisu Super teen, koje je glasilo: Imam petnaest godina, nemam dečka i samozadovoljavam se. Jesam li normalna? Jesi., to ju je dosta mučilo pogotovo srijedom kad je bio vjeronauk. Dakle, postoji taj Beton. Super. Koje olakšanje. Nikad mi nije palo napamet… Znači o tome se ipak priča „tamo“. I to kako se priča?! Neću sad reći, od tog trena okrenula sam novu stranicu, ne, ne ide to tako lako, ali recimo da sam odnedavno spremna razmotriti činjenicu da ako se jednom slučajno nađem kod Tovarnika, možda postoji ta mogućnost da me ne proguta crna rupa, nego da mogu nastaviti hodati dalje, klimavo, naravno, ali ipak. Možda ste u ovom pismu sad već pomalo izgubili nit, svašta sam do sada nadrobila, ali još samo malo strpljenja, stvar je dosta komplicirana. Kao što vidite, pitanje dolazi na kraju. Dakle, još jedanput: rat, roman, djeca. Čini vam se da nešto nedostaje? Da, kako je ono došlo do toga? (Izostavimo male zločeste čimpanze s noževima i mitraljezima.) Političari, naravno. U mojoj romanesknoj priči ne spominju se puno, ipak se radi o dječjem svijetu, iako, naravno, urlaju iz podkonteksta, viču: „Ne čujem dobro!“ s jedne strane i „Zna se!“ s druge, ali stjecajem novih okolnosti i zbog moje želje da se konačno i svjesno pozabavim time, moram sad i o njima napisati ponešto. Ovu dvojicu luđaka ovaj ću put ostaviti tamo gdje, na sreću, sada i jesu jer imamo mi ove aktualne koji svakako zaslužuju malo pažnje.

NA KAVI S PREDSJEDNIKOM JOSIPOVIĆEM
Dolazimo sada do Hrvata. Mjesto radnje: Zagreb, tramvaj broj šest. Vrijeme radnje: bliska prošlost; prije nekoliko mjeseci i dva dana prije posjeta srbijanskog predsjednika Tadića Vukovaru, skora obljetnica pada grada (optimisti kažu ispričat će se, a idealisti donijet će dokumente o nestalima). Uzrok događaja (motivacija): neočekivana popularnost gore spomenutog romana o ratu i djeci. Stojim ja tako držeći se za štangu u tramvaju kad zvoni meni mobitel. U neopisivoj gužvi promakne mi prvi dio rečenice gdje mi se netko predstavlja i čujem samo ugodan muški glas koji postavlja pitanje:
„Biste li popili kavu s Predsjednikom?“
„Predsjednikom čega?“ zbunjeno pitam.
„Pa našim Predsjednikom, Predsjednikom Hrvatske.“
„Ja?!“
„Da, vi. Predsjednik je čuo o vama od svog prijatelja gradonačelnika R. koji je posjetio promociju vašeg romana, oduševili ste ga, i eto, bilo bi lijepo kad biste se malo sastali i neformalno razgovarali. Onda?“
„Pa… Da, mislim, naravno, apsolutno, hvala, uh, baš ste me iznenadili.“
Možete vjerojatno zamisliti moje iznenađenje. Naravno, kad sam se malo sabrala, nazvala sam mamu, i općenito bližu rodbinu, čisto da znaju s kim imaju posla. A onda, kad sam se još malo sabrala i slučajno ugledala svoj odraz u staklu izloga, gotovo da sam pomislila, tako dakle izgleda osoba koja s Predsjednikom ide na kavu. Iskreno, bilo mi je drago, iskreno, pomislila sam, hajde, možda se nešto zaista mijenja, možda ipak, ipak, koliko god teško dopuštala tu mogućnost, nisu svi oni koji se bave politikom (oprostite mi sad) ista govna. I sad kreće ta pustolovina. Za sada ću reći samo pustolovina, čisto da vas napetost, iz prosto meni dragih, literarnih razloga, drži do kraja.
Kiša lije, prijatelj me vozi do Predsjedničkog ureda, prolazim dvadeset šest portirnica, pipaju me, gledaju, gotovo skidaju moju novu haljinu za tu prigodu, a onda sprovode u prostoriju s visokim stropom, glomaznim gadnim visećim lusterima i vrijednim djelima hrvatskih slikara na zidovima. Sjedimo tako Savjetnik i ja, ćaskamo kako se priliči i čekamo Predsjednika. Nakon desetak minuta ulazi dr. Ivo Josipović, užurbanim lakim korakom, za njim predsjednikov fotograf, tajnica, rukujemo se, stanite u sredinu, fleševi blicaju, ok, kratka s mlijekom, i meni molim, valjda to tako ide. Napokon, osoblje se povuče i ostanemo nas troje. Malo se odmjeravamo, a ja onda krenem, neću biti nepristojna. Predstavim se, (ne treba se valjda on meni) i kažem koliko mi je drago što me je pozvao, da mi je to zaista čast, misleći to što govorim iz dubine srca. Predsjednik se dobronamjerno smješka, kima glavom, zauzimamo svoje pozicije, sjeda preko puta mene, dolazi čas da mi se obrati.
„I, recite“, s visine koja mu priliči zainteresirano prozbori, „koji je vaš problem?“
Nakon kraće dramaturške pauze počinje mi prolaziti kroz glavu (what a fuck, rekli bi ameri) koji je moj problem???
„Pa…“, ovdje malo nastaje nelagoda, glupo je da te Predsjednik pita koji je tvoj problem, a ti ga zapravo nemaš, jer on je tebe zvao, a nije bio u stanju ni brifirati se tko mu dolazi, dobro, čovjek je zaposlen, ali morate priznati, ne počinjemo baš najbolje. Dakle, ne mogu odmah sakriti zbunjenost, na sreću ulijeće obaviješteni Savjetnik i milozvučno podsjeća Predsjednika.
„Znate, pa to je ona spisateljica iz Vukovara, sjećate se kako smo pričali da bi bilo dobro da se sretnete.“
„Da, da, da…“ Klimucka Josipović, čini mi se da mu nešto sviće, ali nije mu baš najjasnije o čemu se radi.
„Eto, baš lijepo da ste došli.“
Nešto mi govori da čovjeku možda malo tratim vrijeme, pa se odlučujem baciti na razgovor, pravi, važan, i iskoristiti, pretpostavljam jednom u životu, svojih četrdeset pet minuta s Predsjednikom.
„Kako je bilo u Vukovaru s predsjednikom Tadićem?“ pitam, to me stvarno zanima, a i tih sam dana silom prilika bila izvan zemlje.
„Ooo, sjajno je bilo!“ odgovara Josipović oduševljeno.
„A što je s tim dokumentima koje je donio? Moj otac je, naime, nestao na Ovčari pa me baš zanima…“
„A s tim? Pa ne znam, nisam ja to gledao.“ Točka.
„Aha.“ Točka.
(Kasnije se ispostavilo da se radi o rendgenskim snimcima i povijestima bolesti pacijenata vukovarske bolnice iz ‘89., ‘90. Valjda za slučaj ako je netko od tih pacijenata još živ, pa mu na sljedećoj kontroli zatreba. Inače, postoji divna fotografija primopredaje tog paketa važnog sadržaja. Zbilja povijesni trenutak.)
„Ali, on je pokazao baš pravu volju. Naravno, bilo je tu nekih, eto kako da kažem, kojima se to nije svidjelo, ali, znate kako je to…“ Kaže Josipović.
„Dobro, ljudi možda misle da prije formalne isprike još neki preduvjeti trebaju postojati. Ipak, to je prvi dolazak u Vukovar, pitanje nestalih, recimo… A i vezanje posjeta Paulin Dvoru i Vukovaru, nije to baš isto.“
Ovdje samo želim napomenuti kako sam to rekla jedino iz razloga što je napad na Vukovar bio dio službene politike tadašnje Jugoslavije, dok s Paulin Dvorom, gdje su ubijeni srpski civili, to nije bio slučaj.
„Kako to mislite?“ trgne se Josipović. „Tamo su divljački ubijeni civili!“
„Znam da jesu, i žao mi je, samo…“ Prekine me i nastavi sad već grmjeti.
„A znate li vi kako su ih ubijali?“
„Ne.“ Gotovo postiđeno kažem.
„Stavljali su ih u burad i onda kotrljali niz neko brdo…“ Ovdje ću vas poštedjeti detalja koje sam morala slušati, a kad je s tim završio nastavio je dalje.
„Ili zamislite da ste vi obitelj Zec.“ Kaže Predsjednik meni.
„Da vas netko tako odvede usred noći, i ta djeca, pa to je strašno!“
(Radi se o srpskoj obitelji mučki ubijenoj usred rata, u Zagrebu).
Kimam glavom i zamišljam, i zaista, to je užasno i strašno, ali ne znam zašto bih to sada zamišljala jer mojoj obitelji u ratu se dogodilo sve što se moglo, osim što nisu ubijeni baš svi članovi. I ponovno kažem:
„Žao mi je.“
Kad pokušam reći bilo što drugo osim toga, Predsjednik me prekine. Više ga baš i ne slušam, više mislim o tome koja sam ja budala. Povremeno se priberem i onda ga vidim kako mi pokazuje press clippinge o sebi, nezadovoljan veličinom članka koji su dnevne novine posvetile njemu i njegovim povijesnim izjavama, u odnosu na veličinu članka koji su posvetile branitelju iz Vukovara koji je izjavio kako Tadić mora osuditi režim i od njega se ograditi.
Želim da ovo što prije završi. Pitam se što ja ovdje radim, a onda mi postaje jasno – da sam samo dio priče koja se dobro uklapa u njegovu biografiju, obilježavanje obljetnice, razumijevanje silnog kapaciteta za obje strane. Ljudskog interesa za stvarno razumijevanje problema – nula.
Nedugo zatim završi svoj monolog o pomirenju, pogleda na sat, i dvije minute prije kraja baci se na lakše teme.
„I recite…“ Samozadovoljno, nakon što mi je pravničkim jezikom istumačio četiri Kantova pitanja primijenjena na politiku, razlog i dobar način funkcioniranja haškog tribunala, odmahnuo rukom na spomen Stanimirovića kao da se radi o dosadnoj muhi, i natjerao me da se ispričam za sve zločine koji su počinjeni u ovom ratu s hrvatske strane, pitao je:
„… imate li djece?“
„Imam dvoje.“
Široko se osmjehnuo ustajući se sa stolice i uskliknuo:
„Pa dajte da vidim slike!“
Mehanički vadim mobitel i pokazujem fotografiju sa zaslona, a Josipović se počinje kriviti i ushićeno kreveljiti uzvikujući:
„Joooj, kak’ su slatki, pa ja obožavam djecu!“
Prati me prema vratima, što je dobro, jer ovo već ionako postaje nadrealno, a ja bih mogla postati nepristojna. Izlazim van, a ispred me čekaju namrgođena lica istarskih tartufara sa stvarnim, konkretnim problemima, da kvalitetno provedu svojih četrdeset pet minuta.
Kiša i dalje lije, pokušavam nazvati prijatelja koji me negdje u blizini čeka u autu, saznajem da je to nemoguće s obzirom da je ovdje blokiran svaki signal osim njihovog. Kišobran mi je ostao pod sjedalom, trebam li reći, pokisla se spuštam s brda elitne zagrebačke četvrti.
Da, tako izgleda osoba koja ide s Predsjednikom na kavu.
I da, političari. I Srbi. I Hrvati.
Draga redakcijo Betona, moje pitanje glasi:
Jesam li normalna?

(Preuzeto iz časopisa BETON)


Objavile: Male novine | 16. 04. 2011.

Posaljite komentar


three + = 10