Lana Bastašić: “TIŠINA”

“Kada čovjek pada, ništa se ne čuje, ništa se ne razbija. Zato je unutrašnji pad podmukao, ili bar mnogo podmukliji od skoka sa dvanaestog sprata”, kaže jedna od najtalentovanijih spisateljica mlađe generacije, Lana Bastašić, u svojoj novoj priči “Tišina”.

Ponekad bih u njenim očima vidio sebe – malenog, smiješnog, nedorečenog poput kakve cirkuske nakaze. Dešavalo mi se da je hvatam u zločinu kroz sasvim minorne, neuobičajene dokaze – neprisustvo ranije umetnute šnale, mrljica od maskare tamo gdje maskari svakako nije mjesto, pogledi poklonjeni prostačkoj publici (šolji za kafu, slaniku salveti, ne meni, o nikako meni). Ako bi i podigla oči u mom pravcu, ta mala preljubnica amaterka, onda bih se suočio sa grotesknom slikom sebe samog u njenom pogledu. Tamo sam bio malen i nevažan, odjednom isti kao šoljica, slanik ili salveta, tek nešto sitno bitniji od tih besmislenih svjedoka, tek nešto češće izbjegavan.

Ja, šćućuren u njenom oku – to ju je odalo.

Marija je stalno kupovala knjige, uglavnom one koje su bile obilježene šupljim hvalospjevima po koricama, puke dijelove nekakvih top lista najprodavanijih knjiga, dozlaboga mrtve romane. Marija je rijetko čitala, bila je jedna od onih groznih ljudi koji posjeduju knjige kao dio unutrašnjeg uređenja salona. Meni se to gadilo – sav taj protraćeni novac i trud da se „bude u toku“ iako je taj isti tok bio prljavog, konzumerističkog kova. A ona se samo smijala. Tada.

U ovom trenutku, trenutku duševne iscrpljenosti i opakih želučanih tegoba, ne patim zbog toga što je uradila (odnosno radila). Težak sam sebi zbog one šake srećnih trenutaka iako je njihova „srećna“ karakteristika dosta upitna iz ove perspektive. Prebiram te trenutke pred sobom kao mlad pasulj, pokušavajući da odvojim one bajate, lažne od onih stvarnih. Sada, odavde, čini se kako su svi bajati, otrovani novim saznanjima, sveznajućom perspektivom. Tako čovjek iznova proživljava neki komad prošlosti – sve se vrti ispočetka, svaka izgovorena riječ, svako hvatanje za ruku. A opet, sve je postalo drugačija, opasnije i tuđe. Kada sam joj, nakon svega, napokon postavio tek nekoliko novinarskih pitanja, valjda iz profesionalne deformacije, pitanja koja čine osnovnu strukturu vijesti (ko, gdje, kada, kako) njeni su odgovori bili neprecizni i polovični. To je bio jedini put da smo razgovarali o tome. Oduvijek sam mrzio olako napisanu, šuplju vijest, a moj se život, tek tako i niotkuda, pretvorio u jednu. Jedino što sam sa sigurnošću mogao da tvrdim jeste da sam volio svoju ženu i da me ona varala. Sve ostalo, glavni akteri, vrijeme i mjesto radnje, način izvršenja, bilo je nepoznato i, uostalom, sasvim nebitno.

Počeo sam da sumnjam (ni sam nisam znao na šta) nekad oko pretprošle Nove Godine. Zapravo, više je to bila neka moja nelagoda zbog narušavanja ustaljenog reda. Pripremali smo kuću za tonu rodbine koja je dolazila pred Božić. Ona je kasnila. Svako veče, nakon posla, ona je kasnila. Svađali smo se mnogo. Zapravo, ona se svađala. Ja bih postavio neko logično i vrlo konkretno pitanje, tipa zašto kasni i zašto nije kupila ukrase za trpezarijski sto. Ona bi se pravdala isuviše, nekako agresivno i sa prezirom u očima. Na kraju bih, ni sam ne znam kako, ja bio kriv. Što sam pitao, što me interesovalo, što za ime boga, ne znam sam da kupim jebene ukrase. Ponekad bi otišla toliko daleko da zaplače i tek bih se tada osjećao mizerno, kao posrani pas. Ja sam volio svoju ženu, bezglavo i ružno sam je volio, i nisam htio da je gledam takvu.

Jednom me pogledala, puna nekog novopečenog bijesa, i rekla mi, ovim riječima, „Ti mene gušiš, čovječe!“ A ja nisam radio ništa, bar po mom mišljenju, ništa što bi nekoga gušilo. Još mi je jedino preostajalo da nestanem, izbrišem se iz njenog vidokruga. Onda je možda ne bih više gušio. Možda bi joj i prošla neopaženo ta nezgrapna opaska da nije na kraju podbola onim „čovječe“. Međutim, taj ružni, neodređeni vokativ, to puko smještanje u jednu vrstu, jednu bezbrojnu grupaciju sisara, to je zaškripalo. Tada sam počeo da sumnjam.

Kada čovjek pada, ništa se ne čuje, ništa se ne razbija. Zato je unutrašnji pad podmukao, ili bar mnogo podmukliji od skoka sa dvanaestog sprata. Kada se fizički polomite, bar ste u prednosti toliko da vidite svoje rane, možete da evaluirate gubitak. Ali ja sam padao negdje iznutra, u sebi, dok stopalima nisam dotakao sopstveno dno. Nisam mogao da prebrojim svoje ožiljke, samo sam ih osjećao, negdje iz srca utrobe.

Mislio sam kako nešto treba da se desi, sada kada znam i kada ona zna da ja znam. Mislio sam – sad ide samo od sebe, ona će otići kod njega, pokupiće svoje stvari i ostaviti me ili će možda tražiti od mene da se iselim, možda će mi mahati papirima za razvod ispred nosa, možda. Ništa se nije desilo. Ona je nastavila da ide na posao, tiho, prije mene, sa šoljom hladne kafe ostavljenom na trpezarijskom stolu bez ukrasa. Ponekad bismo zajedno večerali, u tišini koju je prekidalo tek poneko zveckanje escajga ili poklopca na šerpi. Jednom me urednik poslao da radim prilog u selu koje se zvalo Tišina. Ispričao sam joj to tada i smijali smo se. Govorilo smo kako je smiješno, kako postoje ljudi koji žive u Tišini. Sada smo samo večerali bez riječi. Sada smo mi bili ti ljudi.

Uskoro su sitnice počele da se ponavljaju – šnala za kosu ujutro, nestanak šnale uveče. Odlazak ujutro u hulahopkama, povratak golih nogu. Uveče bi u korpi za veš u kupatilu ležali čipkani, punjeni grudnjaci, providne spavaćice i tangice. Gledali su me tiho, skoro kao da saosjećaju sa mnom, jadni, mali, nedužni rekviziti. Pokušao sam da zamislim tog čovjeka kojem se diže na te beznačajne odjevne predmete. Nisam mogao. Više se nije krila, a ja više nisam ni pitao. Živjeli smo tako, na papiru, i sami nekako od papira, providni i lepršavi, jedno bez drugog. Možda bismo se opet i pronašli u nekoj ružnoj knjižari punoj ogavnih bestsellera, da sam je još tada izbacio iz kuće, da sam se derao, preklinjao, isparao njene svilene spavaćice, možda je i udario koji put. Ali nisam. Nisam uradio ništa i ona me mrzila zbog toga. Išla je dalje i dalje, vjerovatno više nego što je i sama htjela, a ja sam imao snage tek toliko da potonem još malo, dok me na kraju nije ni bilo. Možda je moja žena postala kurva zato što sam ja bio suviše slab da to zaustavim. Ne mogu to da znam. Meni je bilo lakše da se pretvaram kako se to ne dešava, kako uveče, pored mene, leži neka dobra prijateljica, čiste savjesti, srećna i spokojna.

Moja žena je umrla od raka jednjaka koji se munjevitom brzinom proširio na ostale organe. Bio sam uz nju kroz sve faze, od one prve u kojoj je imala histerične ispade i vrištala na mene kako sigurno sada likujem, do one tihe, posljednje, kada se pretvorila tek u biljku sa prezirom u očima. Ja sam bio isti, poput nekog bolničara koji se emotivno ne vezuje, već samo obavlja svoje poslove po redu. Možda se nadala da će posljednje dane provesti uz nekog drugog čovjeka. Kako god bilo, ja sam bio tu, da donosim lijekove i mijenjam pelene. Nije u tome bilo ničega pobjedonosnog. Negdje u toj sitnoj, izmučenoj bolesnici, i dalje je čučala moja Marija, žena koju sam volio beskrajno mnogo, a opet suviše tiho i spokojno. Možda bi nekakav slučajni posmatrač pomislio kako sam bezosjećajan prema osobi koja umire, isto bi, vjerovatno, vidio i u mom odnosi prema supruzi preljubnici. Meni to nije bilo važno. Ja sam svoju ženu kupao i oblačio, hranio je i ušuškavao. Ona me sve to vrijeme samo posmatrala, jer joj je i govor bio uskraćen zbog bolesti. Gledala je moje pokrete, sve te poslove koje sam automatski obavljao i mogao sam da osjetim koliko me mrzi u tom trenutku, koliko bi voljela da vrištim, da je proklinjem, da plačem za njom i patim pored njenog kreveta. A ja sam ćutao. Opet.

Uveče bih očešljao ono malo kose što joj je izraslo iznova i zakačio šnalicom iza uha, malom, plavom ukosnicom sa leptirom na vrhu. Radio sam to svako veče, malen i nebitan, čekajući da ona sklopi svoje umorne oči i da napokon nestane one nakaze u njenom pogledu. Ujutro bih otvarao njena vrata prije nego što se probudi i šnalica bi i dalje bila tu, ona bi i dalje bila živa i ja bih odahnuo.

Ja sam bio dobar suprug, volio sam svoju ženu, sa ljubavnikom, rakom jednjaka, sa ukosnicom ili bez. Možda se uništila sama, a možda sam je uništio i ja tako što sam dopustio da izgubim svoju važnost u njenim očima. Međutim, to više nije bilo bitno. Sada sam samo mogao da čekam da umre, kako bih je zakopao duboko, u zemlju i u sebe, kako bih napustio našu kuću i tišinu i njoj.

Samo sam dva puta nakon sahrane posjetio njen grob. Kasnije više nisam mogao, osjećao sam se kao da je i tako gušim. Onda sam odlučio da prestanem. Zbog nje. Nisam više dolazio. To je bilo posljednje što sam mogao da učinim za svoju ženu.

Lana Bastašić , rođena 1986. godine u Zagrebu. Diplomirala komunikologiju 2009. godine. Trenutno studentkinja četvrte godine anglistike u Banjaluci. Učestvovala na festivalima Srpsko pero 2008, Ulaznica 2008. i 2009, Moravske tajne KK, Pontes 2009. i Reč u prostoru. Objavila kratke priče u zbornicima Blogopedija, Najkraće priče 2008, Rukopisi 32, Ja sam priča, Od priče do priče, te u časopisima Novi put, Književne novine, Ulaznica, Fanzin i Žvžgolj. Urednica web portala “Nezavisni prostor”. U slobodno vrijeme piše kratku prozu, svira klavir i tetovira se.


Objavile: Male novine | 26. 05. 2011.

2 komentara
Posaljite komentar »

  1. Najlakše je otici , bez žvrljanja u ovom prostoru. Ipak, u ovom trenutku razmisljam o svemu što ljudi ,jednostavno, nazovu ljubomorom. Možda je riječ “sigurnost”(brak) i gomila odvratnih lagodnosti ,koje sadrži ta besmislena riječ, ono što nam ispunjava život glupošću i pretvora ljubav u obavezu (ljubomoru) .

  2. Komentar na komentar

    Gospodine,
    Ne znate Vi šta je ‘ “sigurnost” (brak)’, ni “besmislena riječ” niti šta je ljubav, a šta obaveza jer ne znate šta je život i gdje se sve šta preklapa u toj nepoznanici imenovanoj prezvučnom riječju: ŽIVOT. Ili ste mladi pa nemate iskustva, ili s dovoljnim brojem godina, ali onda nemate pameti.
    U svakom slučaju, pročitajte ovaj Vaš komentar poslije nekoliko godina!
    Autorici čestitka i rad i samo rad sa što više životnosti u budućim djelima: sve je tu oko nas, ništa ne treba izmišljati.
    Pozdrav, svako dobro!

Posaljite komentar


2 × = twelve