Berislav Blagojević: PROZORI

Pozvala me i rekla mi da pogledam kroz prozor. I pogledao sam: neki čovjek je prevrtao po smeću tražeći nešto jestivo; radnici su mahali letvama na kojima su bile okačene nekakve parole; majka sa djetetom u naručju drži ispruženu ruku ištući milostinju ili koru hljeba

Berislav Blagojević
PROZORI

Ustao sam okićen podočnjacima, modrim i nabreklim, kao zrelim dudovima. Pogledao sam kroz prozor: neki čovjek pored kontejnera baca smeće; radnici idu ka gradilištu noseći letve; majka sa djetetom u naručju šeta.
Skuvao sam kafu. Gorku i pomalo kiselu, valjda od ječma i kukuruza koje joj dodaju. Nadam se da su u pitanju samo ječam i kukuruz. Uz prve gutljaje i misli se bude i nadiru poput gladnih komaraca iz zamočvarenih skrovišta.

Boc! Majka danas dolazi u posjetu.
Boc! Nemaš mnogo vremena.
Boc! Trebaš pospremiti ovaj nered.

Majka je dobra žena. Dobra majka. Ali, kada su u pitanju čišćenje i drugi kućanski poslovi zaista je naporna. Sve mora uvijek da bude čisto i složeno prema njenom naumu. I to „čisto“ nije onako „čisto“ kako većina ljudi to shvata. To je čisto! Gotovo hirurški čisto. Uvijek se ljutila na moje nerazumijevanje te njene potrebe za sterilnim, frkćući kao uvrijeđena mačka. Nebrojeno puta mi je objašnjavala kako je to važno, podjednako i za fizičko i za mentalno zdravlje. I svaki put bih sjedio mirno, potvrdno i neuvjerljivo klimajući glavom. Činilo mi se da će se ta moja glava svakog trena otkinuti i otkotrljati do nekog šanka ili parka iz kojeg dopiru raštimani gitarski akordi. Ponavljala je kako se prašina mora brisati temeljno, kako se usisavati treba barem dva puta sedmično i kako je prozore neophodno prati svakih petnaest dana. Čitavo djetinjstvo ponavljala mi je ovaj govor, a da nikada nije preskočila ni zarez. Poput profesora koji po hiljaditi put predaje neku lekciju. Doduše, majka je to radila sa mnogo više žara. Smatrao sam, kao uostalom i većina nas u tim godinama, kako je sve ovo potpuni gubitak vremena, traćenje goleme energije podivljalih hormona. Umišljao sam da znam bolje. Da sve znam. Sve o svemu. Jedino mi je bio nejasan taj dio sa prozorima, meni inače najomraženijem poslu od svih navedenih.

- Zašto se prozori moraju prati tako često? – upitao sam jednom, nekada davno.
- Pobogu sine! Pa da bi vidio! – odgovorila je snebivajući se.
- Ova je potpuno poludjela – rekoh u sebi i odmahnuh rukom.

Popio sam dozu brže nego inače i prihvatio se posla. Bio sam uvjeren da ću sve stići prije nego ona pokuca na vrata, ali nisam bio svjestan u kakvom je haosu brlog u kojem živim. Gomila prljavog suđa, mrve oko stola i po tepisima, nošena garderoba prebačena preko fotelje, prašina debela kao pola table ćevapa… U trenutku kada se zglob njenog kažiprsta poljubio sa ulaznim vratima, ja sam sklanjao usisavač u ostavu. Dok smo prolazili ka dnevnom boravku, primjetio sam kako gleda unaokolo zadovoljno se smiješeći. Ali, njenom izvježbanom oku nije promaklo ono što se stidljivo krilo iza zavjesa. Prozori. Muzgava prozorska stakla išpricana smogovitim kišama spolja i oblijepljena žutilom duvanskog dima iznutra iskezila su se na nju kao kakva čudovišta. Nije rekla ništa. Nije mi uputila ni njen čuveni prijekorni pogled. Otišla je po lavor i krpu da obavi ono što nisam stigao da uradim. Ono što nisam želio da uradim. Ono što nisam razumio. A nerazumijevanje, u to sam potpuno siguran, porađa mržnju. I ja sam zaista mrzio pranje prozora!

Kada je završila, pozvala me i rekla mi da pogledam kroz prozor. Zapravo, zvučalo je kao da mi je naredila da to učinim. I pogledao sam: neki čovjek je prevrtao po smeću tražeći nešto jestivo; radnici su mahali letvama na kojima su bile okačene nekakve parole; majka sa djetetom u naručju drži ispruženu ruku ištući milostinju ili koru hljeba.

Berislav Blagojević je rođen 1979. godine u Slavonskom Brodu. Magistar geografskih nauka. Objavljene knjige: „Lamentacija po Sofroniju“ (kratka proza, 2005) i „Trebao sam biti riječ“ (poezija, 2005) i “Ja, revolucionar i druge priče” (Ars libri, 2010) Priče i pjesme objavljivao u brojnim regionalnim časopisima. Zastupljen je i u nekoliko zbornika. Objavljuje zapažen blog. Nagrađen na međunarodnom konkursu „Sea of Words“ (Barcelona, 2009). Živi i radi u Banjaluci.  Autor je Malih novina od marta 2010.


Objavile: Male novine | 30. 06. 2011.

3 komentara
Posaljite komentar »

  1. Nažalost, prozore naših duša je mnogo teže oprati.Mnogi i dalje vide majku koja šeta s djetetom ,kroz kristalno čisto staklo koje nisu oni prali, ali njihovo jeste tj. oni tvrde da jeste. Ako njihova stakla nebi prali…možda bi se slika “slučajno iskrivila” u onu s kraja ove priče.

  2. Jednostavna i čista priča, jasne poruke. Ti, Bero, nikad ne komplikuješ, ali uvijek sve kažeš.

  3. Čestitam druže,lijepooo…

Posaljite komentar


eight + = 12