Fukujama u delu „The End of History and The Last Man“ afirmiše teoriju da u istoriji postoji smjer kretanja napred. Pisac Berislav Blagojević zapaža, međutim, da dok se svi ostali kreću ka „kraju istorije“ neko ide u suprotnom pravcu.

Pozvala me i rekla mi da pogledam kroz prozor. I pogledao sam: neki čovjek je prevrtao po smeću tražeći nešto jestivo; radnici su mahali letvama na kojima su bile okačene nekakve parole; majka sa djetetom u naručju drži ispruženu ruku.

U kritičkom osvrtu na književnu scenu, banjalučki pripovedač Berislav Blagojević postavlja pitanje koje dugo nismo čuli glasno, a koje zadire u jedan od osnovnih problema savremene produkcije – šta se dogodilo sa pričom?

„Dragi nećače, nebo je crno, a voda je crvena kao krv i još kao da ključa nesretna što ruje po koritu uzvodno“, piše krajem XVII veka jedan venecijanski trgovac u začudnoj priči Berislava Blagojevića o jednom ukletom vodotoku

“U to vrijeme smo već bili dobro izdresirani da i u pola noći, u mraku i gotovo na njuh, prepoznamo „naše“ od „njihovih“”, kaže Berislav Blagojević u priči SUSRET opisujući kako dečak vidi policu sa knjigama u pustoj biblioteci. Ko usred rata dolazi na to mesto i susreće se sa zbunjenom decom?